Zamisao za Espacio Andaluz de Arte Contemporáneo u Córdobi nastala je u ožujku 2005. godine. Umjetnici poput Marie-Jo Le Fontaine i Marcela·lí Antúneza, zajedno s teoretičarima suvremene umjetnosti i prestižnim stručnjacima za upravljanje umjetničkim centrima, poput Petera Weibela, Anne Nigten, Heinera Holtappelsa i pokojnog Joséa Luisa Brea okupili su se na konferenciji Un espacio para el nuevo arte (Prostor za novu umjetnost), na kojoj su diskutirali o iskustvima koja će služiti kao reference za budući umjetnički centar u ovom gradu. Dalje razmišljanje o zaključcima proizvelo je smjernice za natječaj za buduću zgradu centra.

Prijedlozi Dominiquea Perraulta, ureda Coop Himmelb(l)au, Zahe Hadid i španjolskog studija Cruz y Ortiz uvršteni su među finaliste natječaja koji je na kraju osvojio projekt Fuensante Nieto i Eduarda Sobejanoa, u to vrijeme angažiranih u procesu izgradnje Madinat Al Zahra muzeja (samo 8 kilometara od Córdobe). Njihov je projekt snažno odražavao povijesnu težinu islamske kulture u tom području i njezinu translaciju u suvremeni izraz. Konceptualna osnova koja je postala i jasna razlikovna osobina njihova prijedloga za novi umjetnički centar sugerira da su Nieto y Sobejano nastavili istraživati metafore, sjećanja i konstrukciju priče povezujući suvremeni sloj sa svim dimenzijama koje potvrđuju identitet/postojanje nekog određenog mjesta. Arhitekturu stalno njeguju slike skrivene u našim umovima, ideje koje u nekom trenutku postaju precizne i jasne i koje, neočekivano, označavaju početnu točku projekta. Stoga eho hispano-islamske kulture, koja još uvijek prožima Córdobu, nama nesvjesno predstavlja više od bilješke na margini našeg prijedloga.

Vjerojatno je potrebno spomenuti da prezentacija projekta Nieto y Sobejano teče gotovo kronološki paralelno, ne samo s eksplozijom ikoničke arhitekture u Španjolskoj, već specifičnije, s predstojećom gradnjom Palacio del Sur Rema Koolhaasa koja na kraju nije ostvarena, ali se u to vrijeme očekivalo da postane ultimativna arhitektonska senzacija u Córdobi. Predstavljanje projekta ovog suvremenog umjetničkog centra bilo je tada značajno jer je u to vrijeme već predstavljao suptilni zaokret od prevladavajućih tendencija; predstavljao je pouzdano savladavanje traume Guggenheim efekta i odbacivanje obavezne homogenosti koju nameće globalizacija. Konzistencija konceptualnog pristupa na kojem je ova zgrada u osnovi zamišljena sigurno je jedan od razloga koji je doveo do njezine realizacije, usprkos problemu ekonomske recesije (koja je zaustavila gradnju mnogih građevina u zemlji). U sadašnjim okolnostima zgrada je pametan i vrijedan urbani projekt za društvo koje ponovno mora graditi svoje društvene i kulturne osnove kako bi osiguralo bolju budućnost.

Zgrada je projektirana kao niz prostorija povezanih s javnim prolazom u kojem se sastaju različite funkcije. Zajednički prostor zamišljen je kao raskrižje i mjesto susreta, prostor za izložbe i instalacije, razgovore, posjet kafiću, korištenju mediateke ili mjesto s kojeg se može uživati u pogledu na rijeku Guadalquivir.

Nieto y Sobejano prihvatili su jak identitet povijesti Córdobe i projekt nisu izveli simplistički, nisu adaptirali ili imitirali ikonografske motive islamskog ili mozárabe folklora. Suprotno tome, njihov pristup otkriva senzibilno i inteligentno odbacivanje banalnih i pojednostavljenih interpretacija: odlučili su produbiti razumijevanje skrivenih geometrijskih zakona koje su koristili umjetnici, obrtnici i majstori graditelji stare Córdobe koji su znali stvoriti višestruke i izotropske prostore unutar džamije, građevine s lukovima i mugarna prozorima, permutacijama ornamentalnih motiva i čipkastih prozora, dekoracijama podova i arabesknih ukrasa kao i ritmove priče koji podržavaju određene islamske književne strukture – koje uključuju priču unutar priče, unutar još jedne ... beskrajne pripovijesti – jer su razumjeli da su ti zakoni i ritmovi alati potrebni da se materijalizira djelo koje prenosi specifično razumijevanje konstrukcije i imaginacije stvarnosti.

Kako to predlažu Nieto y Sobejano, potraga za ovom složenošću vodi prema pronalaženju zgrade koja se ukorjenjuje u mjesto i daleka sjećanja i izrasta kao element arhitekture čija je bit posve drukčija od hegemonski neutralnog i univerzalnog kontejnera čijoj pretpostavljenoj učinkovitosti i fleksibilnosti ovi arhitekti ne vjeruju. Vježba preispitivanja razloga za suvremene tipologije istraživanjem prošlosti suvremenim (možda bezvremenim?) mentalnim strukturama kako bi se pronašle alternativne mogućnosti oblikovanja i proširivanja potencijala prostora.

Projekt je pošao od koncepta islamske književne strukture priče kao spremnik za beskrajni broj priča koji definira prirodu unutarnjeg prostora. Sustav koji je podržavao zgradu bio je baziran na pravilu proizašlom iz ponavljajućeg geometrijskog uzorka koji stvara heksagonalni oblik kroz tri različita tipa prostora (dimenzija 150 m², 90 m² i 60 m²). Permutacije ovih triju područja kao igra kombinacija stvaraju nizove različitih prostora koji se, ako je potrebno, mogu ujediniti u jednu izložbenu zonu. Na taj način zgrada ne funkcionira kao statički, centralizirani organizam, jer joj se središte lako pomiče s jedne na drugu točku. Umjetničke radionice u prizemlju i laboratoriji na katu smješteni su odmah do izložbenih prostora tako da između njih nema jasnih razlika: umjetnička djela mogu se izlagati i u radionicama, a izložbene dvorane mogu služiti za umjetničku produkciju. Dvorana za sastanke – crna kutija – projektirana je kao pozornica prikladna i za kazališne predstave, konferencije, filmske predstave ili čak i audiovizualne izložbe. U ovom centru umjetnici i posjetitelji, stručnjaci, istraživači i javnost sastaju se kao u suvremenom zouku, bez neke očite prostorne hijerarhije. To će biti središte kreativnog umjetničkog procesa koji povezuje arhitektonski prostor s javnim: otvoreni laboratorij u kojem arhitektura nastoji izazvati nove načine izražavanja.

Vanjski izraz zgrade pokazuje se u jednom jedinom materijalu: prefabriciranim grc panelima koji istovremeno oblažu neprozirne perforirane fasade kao ravne i skošene krovove dvorane. Materijal je izabran zbog lakoće i kvalitete, ali i zbog toga što dopušta kombinatorički koncept koji prevladava u čitavom projektu. Blizinu rijeke arhitekti su pretvorili u komponentu koja je u skladu s jedinstvenom estetskom kvalitetom zgrade dok istovremeno stvara vezu s identitetom grada / okoliša: fasada prema rijeci postaje glavna vanjska fasada Centra za suvremenu umjetnost i zamišljena je kao ekran koji probija nekoliko poligonalnih otvora s monokromatskim led rasvjetama iza njih. Danju se prirodno svjetlo filtrira kroz otvore i ulazi u interijer prolaza. Noću kompjutorski program generira video signal, slike i tekstove koji se odražavaju na površini rijeke (i omogućuju instalacije specifične za lokaciju).

Uvođenje ove mogućnosti zgrade mora se razumjeti i kao stav arhitekata Nieto y Sobejano o alternativnim potencijalima suvremenosti, kao neslaganje na koje ne odgovaraju spekulacijom, već izvedivošću drukčije mogućnosti. Njihovim riječima: ‘Neki od najnovijih umjetničkih prijedloga povezani su s najnovijim tehnologijama i čini se da se odmiču od materijalnog i utapaju u virtualnost odvojenu od konkretnog prostora. Ne slažući se s tom interpretacijom – koja je postala opće mjesto – uvjereni smo da zgrada sama, rijeka Guadalquivir, sadašnjost i prošlost Cordobe, neće jednostavno biti usputna okolnost, ali – kao što je za nas – bit će početak dijaloga, slaganja ili možda odbacivanja. Nisu li to emocije iza svake potrage za umjetničkim izrazom? Nieto y Sobejano ostvarili su zgradu koja se u potpunosti predaje ključnoj riječi koja definira njezino ime, bit i funkciju: stvaranje. Poticaj za važno i transformativno stvaranje.